Katalonija, jedna priča

                  Šta je putovanje, često se pitam i na samom putovanju i nakom završetka i povratka u realnost. U svakom slučaju novo iskustvo koje po okončanju liči na malo umiranje, dok  dokučujes  i procesuiraš neke nove spoznaje  i pomalo bauljaš svakodnevnicom često žaleći  što nije potrajalao. I onda, kad se sjećanje i utisci stišaju ti kontempliiraš ono sto ti se naročito dojmilo. To je nekad samo drugačija svakodnevica, drugačiji pogled na planinu i more, drugi ukusi hrane… još ako posjeduješ dobar apetit i dječiju radoznalost da probaš i isprobavaš manje poznate ukuse i mirise povratak u svakodnevicu zaista biva prozaičan.

                 Ja sam pomalo dala sebi zadatak da pravim poeziju od života koliko god u stvarnosti bila ljubitelj proze.  Da je otkrivam u  kamenu, sniježnim vrhovima, mirisima, ukusima priviđenjima i viđenjima i polazi  za rukom, doduše, ne uvek jer  nemiri nekad  zauzdavaju ruke, a i realnost   često zna da se usudi  izbanalizovati  san… San o snu koji se u obrisima projektuje ispred mene  kroz  neke  nove spoznaje i promišljanja.    Prvih par dana, kad se vratimo na mjesto iz kojeg smo se izmjestili, mnogi od nas katkad bauljaju svakodnevicom, dok ne prođe malo dana adaptacije.  I onda, polako, odgovori nailaze….Traženje sebe, otkrivanje nekih novih prostora, predjela, pravljenje novih koraka u nepoznato,  nepoznato  tvoje, nepoznato tuđe  zavisi koliko šta blisko ili daleko doziviš. Putovanje je za mene često i poimanje  da je sve tvoje i blisko ako se   otvoriš i daš svijetu. Počinjete da bivate u  dosluhu, razmjenjujete energije, širiš ruke, osjećaš novo tle, dokučuješ ga i dišeš s njim ujednačeno i onda se  upoznajete, stičete povjerenje međusobno…  I desi se trenutak kad se  osjetiš  svoj na svome jednako ako se penješ po  Durmitoru ili istražuješ  Pirineje i upoznaješ miris zime koja dolazi, novembarski snijeg koji je još uvijek samo na planini, dok ga posmatraš  širom otvorenih očiju iz ušuskanih kamenih sela, savršeno estetizovanih. Drevne kuće   zaokružene i oblikovane poput nekih malih zamkova  liče da su  ostale takve još od srednjovjekovlja, utvrđene i zaštićene od  putnika namjernika, vojski, prijatelja i neprijatelja koji su ih pohodili ulazeći u njihove mistične prostore zaštićene kamenom i bjelinom sniježnih vrhova  Pirineja.

                  Vjerovatno se  svaki predio na ovom našem svodu može  smatrati lijepim ako nije dozvolio civilizovanom da ga mnogo izmaltretira i potroši nego je ostao neukaljan od modernog. Njegovi ga stanovnici smatraju  izabranim mjestom pod suncem  i mnogi misle i kažu  da samo u njihovom kraju postoje tako dobri domaći sirevi i pršuta,  a onda odeš na španske Pirineje i  njihova te rustičnost, toplina i mirisi domaće hrane dotaknu jednako kao oni u tvojoj zemlji i to na onim posebnim mjestima na koja si tako ponosan jer personifikuju najbolje što tvoja zemlja ima.  Onda te to tuđe i nepoznato dotakne i oslobodi… i valjda se tako postaje grđanin svijeta ili se u stvari ne postaje,  jednostavno se rodiš, pa sve ono što se dojmi tvom oku i tvom srcu  osjećaš kao svoje i sve ti je blisko.IMG_0947

U ovoj zemlji zamkova kakvo je jedno od tumačenja samog imena Katalonija, ljepota je tako vidljiva, nenametljivo izložena jednako po tim malim mjestima, seocima,  kamenitim i brdovitim predjelima  kao i u gradu koji je personifikuje.

img_1019

6 thoughts on “Katalonija, jedna priča

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s