Dali i Lorka, jedna ljubavna priča

Dvadesete godine prošlog vijeka u Madridu, bile su godine progresa kreativnosti, lucidnosti, slobode, poezije i slikarstva…Hmmm, možda ne u čitavom Madridu, jer se svakako osjećao upliv i uticaj konzervativne energije kojom su  mogle naslutiti tridesete koje su došle  zajedno sa Frankom i njegovom moći, otele slobodu, rušeći republiku i slobodoumlje koje je sa sobom nosila.

 Ipak, jedan studentski dom  tih ranih dvadesetih godina, prošloga vijeka u Madridu  bio je svakako jezgro  naprednih, genijalnih umova tog vremena… Dali, Bunjoel i Lorka,  trojac,  fabrika ideja, prelivanje istih , zbog kojeg se izrazi prevazilaze… Kako spojiti Velikog masturbatora sa Andaluzijskim psom i Romansom mjesečarkom?! Bila je to jedna sihronija simboličnog i nadrealnoog koja nije željela da se sinhronizuje, samo se miješala u velikim praskovima blistavog i u svojoj potrebi da preživi sopstveni san i iznese ga na svijetlost…

Dali,  Lorka i energija koja se osjećala od prvog momenta…istančana Lorkina duša sa ostatkom svjetskog bola u sebi i Dalijevo samozadovoljstvo isprepleteno mravima, skakavcima, istopljenim satovima i  štapovima, zastrašujućim prikazima seksualnog  i svim drugim strahovima i frustracijama koje je vremenom  prenosio na svoje platno.  Možemo se zapitati, da li je njemu nadrealizam  došao kao otelotvorenje svega onog što je vapilo da se ispolji iz njega, pa zaista  na jedan način biva tačna njegova nadmena fraza, da on nije postao dio nadrealističkog pokreta, on je sam nadrealizam…

Kako god bilo, poezija njihovih susreta,   mladost u studentskom domu u Madridu i potreba da začude i šokiraju grad tih dana, vrijeme  u Kadakezu, gde je  u Dalijevu porodičnu kuću sa ushićenošću dolazio u posjetu obožavani lijepi pjesnik iz Andaluzije… Voljen od španske nacije ili bar onog prosvjetljenijeg dijela tog vremena, jednako oduševljenje budio je kod  Dalijevog oca i sestre Marije… Šta ih je razdvojilo?! Rivalstvo genijalnosti, nemogućnost da mu u istinski odgovori na strast i ljubav koju mu je Lorka ispoljavao u svojoj različitosti,  a istovremeno i lakoći postojanja…Bio je tu i Pariz koji je zvao sve one željne slobode izraza i slave…Ne znamo za sigurno, možda  bijeg od nagovještaja njegove lične homoseksualnosti,  ili samo Dalijeva ljubomora,  Gala koja se pojavila kao otelovljenje svega što mu je nedostajalo tom momentu, jer je uz nju mogao da umiri svoje strahove i ludila ili bar  da ih kanalizuje u kreativnost i dobro proda ( jer ni taj momenat u njegovom karakteru ne možemo izostaviti).

 Prijatelji su se razdvojili… Lorka je bio poezija, strast,  neusiljen šarm bez potrebe da očuđava jer je svojim postojanjem bio očuđenje, pobuna… i sama logika u zbrajanju, približavanju njihovih karaktera, u svijetu bez logike navodila je na razdvajanje…Nikad nećemo zaista  znati šta se desilo između njih…Dali u svojoj lucidnosti koja je rasla iz godine u godinu banalizovao je tu vezu kad bi ga mnogobrojni novinari i biografi  zapitkivali o istoriji njihovog odnosa , govorio da je Lorka bio obsjednut, ludački zaljubljen u njega…

Mladi pjesnik je ostao zapamćen kao mlad, ubijen kao što znamo jednog jutra u Granadi, zato sto je bio republikanac ili zbog toga sto je bio homoseksualac to nećemo saznati, ni jedno ni drugo nije bilo dopustivo, gubila se glava u tim lošim  vremenima vrlo lako, a ovo drugo je je nailazilo na dodatna poniženja …

still-life-in-moonlight

Ostaje nam da tumačimo Dalijevu  Still life in moonlight,  kubističnu mrtvu prirodu  naslikanu pod velikim uticajem Pikasa na njegovo stvaranje tog vremena u kojoj prožima dva portreta u jednom, prikazujući njih dvojicu, sa mekanom španskom gitarom koja simbolizuje Lorku i njihovu simbiozu u stvaralaštvu tog vremena koje im je promicalo isprepletano, koje su dijelili, prožimali i  osjećali zajedno. Pominje se jedan susret godinu dana prije Lorkine smrti, ne znamo da li ga je osijenčila Gala, viđenje kao nagovještaj oproštaja…Ipak, u zadnjim danima posle Galine smrti star i potrošen od dokazivanja, slave, novca koji više ništa nije predstavljao u poređenju sa izgubljenim, često je pominjao frazu ,,Mi amigo Lorka

Zajedno su voljeli, izučavali lik i dijelo hrisćanskog sveca Svetog  Sebastiana njegovo stradanje i mučenicku smrt, u njemu  su nalazili nagovještaje Lorkine ličnosti, i interesantna je i koincidencija sa Lorkinim umiranjem i nepravednim stradanjem.

Možemo se zapitati sto je prekinut taj odnos nemira i  strasti?!  Da li  zbog Dalijeve  lucidnosti i želje za dokazivanjem ili  zbog Gale…Na drugoj strani ne moramo se pitati, jedno od mnogih mimoilaženja, samo sto su u ovom slučaju akteri bili dva blistava uma. Dali se  priklanja  Bunjoelu koji je,  koliko znamo bez homoseksualnih aspiracija, uvijek bio pomalo ljubomoran na odnos između Lorke i Dalija da se pretpostavlja da je svoj kultni film, koji je radio sa Dalijem, nazvao po našem lijepom pjesniku… Andaluzijski pas,…ni manje ni više od toga… kad se  zna da je jedina veza  sa Andaluzijom koju su imali ova dvojica bio Lorka… Andaluzijski pas trebao je da šokira, ispovocira, Lorku možda samo naslovom, svijet sadržajem…sve strahove, mrakove podsvijesnog iznijeli su u tom kratkom filmu njih dvojica, napravivši ga  od jednog daha i dva udružena sna kako su govorili,  a ostalo je antologija…

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s