Čudan osećaj u meni – Orhan Pamuk

Čudan osjećaj i u meni dok sam čitala ovu knjigu. Pripovijeda o životu jednog istambulskog uličnog prodavca, prodavca boze, starog tradicionalnog turskog pića koje je  u davna vremena  bilo neka vrsta kompenzacije za alkohol u danima i godinama kada je isti bio zabranjen. Tako je boza 80-ih 90-ih godina prošlog vijeka bila neka vrsta nostalgije, retro mirisa i ukusa istorije i kulture jednog naroda.

Nevjerovatan mi je osjećaj uvijek kada čitam Orhana Pamuka! Moment poistovjećivanja onog što čitam u njegovim romanima sa ovim našim zemljama, ili bar ove dvije u kojima sam živjela i koje intimno više osjećam zato što ih više poznajem, da toliko ličimo mentalitetom na istočni svijet (iliti bliskoistočni) me ostavi u čudu. Vjerovatno je to nekako i logično, 500 godina je ipak moralo da ostavi  traga. I taj  osjećaj koji me prožima  nisam upoznala na zapadu tokom ovog relativno kratkog vremena koliko živim zapadno. Pati se drugačije, misli se drugačije, vara se drugačije, trpi se drugačije, umire se drugačije i voli se do kraja, istinskog kraja! Zapadno, opet, nema te težine postojanja i nema tog silnog bremena koje nosiš na plećima, od društva, porodice, korijena, običaja… Nema ni takvog žrtvovanja, nema vječne patnje (ili bar nije tako eksplicitna), nema gubitka života za ideje, za vjeru u Boga, valjda je to ovamo zapadno otišlo u zaborav  okretanjem pojedinca sebi kao apriori načinu da se živi.

Postoji neki čudan osjećaj zapaljivosti, koji bitiše u tim ljudima, od koje se može izgoreti. Iako je pojedinac komos, beskonačnost, njegov život zapravo ne vrijedi ništa. Ovo poslednje se odnosi više na junake Orhana Pamuka, Tursku,mentalitet kojim se on bavi nego na moju aluziju proizašlu iz poređenja koje sam pomenula. Ali, ako i vrijedi, ti se zapravo ne pitaš mnogo sa svojim životom, pita se porodica, sudbina, slučaj, slobodan izbor tek kadkad naleti pojedincu da ga napravi i donese…

02-istanbul-span-master1050

Malmut, naš dragi prodavac boze, od početka do kraja ovog nadasve poetičnog romana je čista duša blagog karaktera, čija moć imaginacije i kontempliranje o ovom svijetu i ljudima nikad nije izražajnije nego kada na ulici u sitnim satima prodaje bozu. Iz godine u godinu posmatra Istambul,  njegovo mijenjanje, urušavanje, rast i preoblikovanje zajedno sa ljudima koje sreće i promjenama koje donose. Promišlja o namjeri srca i namjeri jezika, o ljudskoj sudbini i koliko čovjek njom upravlja. Da li upravlja ili mu je predodređena!? Ženi se pogrešnom ženom, oteo je pogrešnu ili mu je, bolje rečeno, samo podmetnuta dok je tri godine pisao pisma drugoj, njenoj sestri…  Ali šteta je učinjena. Djevojka ostaje njemu, pogrešna djevojka, ona u koju se nije zaljubio (ali koja je trebala da se uda prva). I eto, ne možeš dvaput pogriješiti…Sudbina ili njegova čistota i jednostavnost nekako uzimaju konce u svoje ruke i ta, naizgled pogrešna, žena donosi mu mir i  sreću. Melvut, junak ovog romana, se zaljubljuje u sopstvenu ženu, ona postaje njegovo utočište posle uličnog prodavanja i borbe da se pošteno zaradi novac. Sa njom gradi mikrokosmos od ljubavi i jednostavnog porodičnog sklada sve do momenta kad ljubomora ne umiješa prste u njihov život i Raiha ne otkrije da ta silna pisma koja je godinama dobijala nisu bila upućena njoj nego njenoj sestri… Sestra sa čudesno lijepim očima opet se upliće slučajno ili sudbinski u njihove živote…

Vrijeme neumitno prolazi kao i njegovih četrdeset godina prodavanja kisjelog mlijeka, pilava i boze na ulicama Istambula.  On osjeća i prati kako se grad mjijenja sa došljacima koji mu pristižu i koji ga oblikuju praveći nova naselja i mijenjajući mu mentalitet, podivljavajući ga u svojoj bespravnosti, lomeći ga i prilagođavajući. Došljaci, njegovi rođaci ali i on sam riješeni su da se uzdignu iz sirotinjskog koje su ostavili u svojim selima. I teško su prihvaćeni od onih koji su tu duže, od škole do posla, ulice…I svi likovi se  ponaosob obraćaju čitaču u nekoj vrsti ispovijesti… Pisac nam nudi perspektive unutrašnjih monologa oca, strica, braće od stričeva, njihovih žena, svi oni su došljaci na ulicama Istambula. Upoznajemo se sa  društvenom, političkom, ekonomskom i  religijskom atmosverom Istambula u nekoliko decenija, zanimljivo, filmično, prožimajuće.

Prikazana je, takođe, i jedna duboka prespektiva svijeta žena u tom gradu, bezizlaznost i ozlojeđenost zbog obespravljenosti u svijetu u kojem muškarci potpuno dominiraju… Ali duša našeg junaka je blaga i mirna, nepobunjena, tiho se krčka sa unutrašnjim, potisnutim. On voli ulice zato što su mu meditativne, opaža na njima  sopstvenu svijest i biva u dosluhu sa njom.

Ima neki čudan osjećaj u meni da šta god da uradim osjećam se sam sammcat na ovom svijetu.

Nije li istina da se svi tako ponekad osjećamo?!

4 thoughts on “Čudan osećaj u meni – Orhan Pamuk

    1. Hvala Vam na lijepim rijecima. 🙂 Da, ima i tu neku atmosveru Sarajeva. Pisac koji me je u poslednje vrijeme potpuno osvoio…sa Snegom i ovom knjigom…preporučujem i puno pozdravljam. 🙂

      Like

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s