Poetry slam, jedan od novih života poezije

Da li poezija i dalje živi? Često sam se to pitala. Možda je i jedan od razloga zašto sam prestala da je pišem sumnja u njeno živo postojanje danas iliti mogućnost da iskomunicira sa ljudima. Nekako se smatram više čovjekom proze i da proza bolje rezonuje sa mnom, sve dok mi poezija onako iznenada ne doskoči, kao ovaj put.

Koliko poezija može da dotakne uvjerila sam se nedavno na jednom boks meču dvojice pjesnika. Da, dobro ste pročitali, dva mlada čovjeka (koji to i nisu morali biti)  u poetskom ringu sa rukavicama i opremom dva iskusna boksera, gdje je svaka runda bila jedna pjesma, a  publika je odlučivala glasanjem o pobjedniku svake runde. Bila je to poezija pomiješana sa teatrom, komunikativna, usmena (obično pjesnici ne znaju napamet svoje pjesme, a ovdje je poenta da ih govore,  žive i samim tim dodatno bivaju njena odbrana).   Čini se da joj je zadatak da te uvuče u svoju emociju, oštricom, sarkazmom, kritikom, snagom sopstvenog izraza koji opet može iznijeti samo poezija.

U stvari, otišla sam sa tog poetskog performansa potpuno nadahnuta (i bila sam, samo nisam bila jedina od mnogih) koliko poezija može biti atraktivna, a ne suvo spakovana za neko prošlo vrijeme, prekrivena prašinom i  rezervisana za knjiške moljce i one koji žive daleko od realnosti. Nije li to prosječna predrasuda koja prati poeziju danas? Da je njena ljepota skrivena iza korica knjige, da predstavlja jedan momenat iz života  kontemplativnih  čitača kojih je danas prilično malo jer se takva vrsta trošenja vremena doživljava kao luksuz zbog brzine života današnjice, (a možda i zbog površnosti iste, kako god). Dok nešto ne razbije takvo ubjeđenje i kroz to performativno prikazivanje da joj  šarm koji na primer dobri grafiti mogu dati ulici, baš zbog tog uličnog, ne sačuvanog ispod staklenog zvona i zbog  britkog, ponekad zabranjenog, inteligentnog, dirljivog i umjetničkog.  I ne možeš ostati hladan, čak i ako ne voliš poeziju. 😉

Pjesnike treba protjerati iz države, rekao je jednom Platon u svojoj Državi. Čini se da današnje vrijeme treba baš takve, pjesnike koji traže da budu protjerani zato što uznemiravaju kanon, od riječi prave pobunu i kritiku. Slušalac je budan zato što ga provociraš, tjeraš da ti odgovori pesniče i on ne može zaspati dok ti govoriš, ne potcijenjuj njegovu sposobnost da čuje, izazovi ga da se sve u njemu uznemiri dok te sluša ….

Pesničenje, prva runda, druga treća, peta, revolucija riječi…

Divno mi je bilo čuti da ti mladi stvaraoci žive od svog pjesničena čak i da se taj boks meč između dva pjesnika naplaćivao.  Zašto da ne ideš da gledaš boks nadahnuća jer jednako može probuditi i pokrenuti tvoj adrenalin, kao možda jedan realan boks meč. 😉 Naravno, ovo je već pitanje materijala od kojeg je posmatrač i slušač satkan.

Meni je ovaj događaj zaličio na povratak poezije  na  velika vrata, kao što je uvijek i ulazila na velika vrata, ako se osvrnemo na njenu beskonačno dugu prošlost…Možda je potrošačko društvo malo zgužvalo, bacilo u zapećak, a možda je  i samo vrijeme da ona i  ona  promijeni formu, teatralizovano izazove na  boks  meč publiku i zapali naše čađave umove nekom novom igrom, budeći iz dremeža svom snagom i  rafiniranošću svoje riječi.

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s