Luis Buñuel: u svijetu snova i oslobođenosti

Bio je jedan od najvećih reditelja u istoriji filma i  snimio je većinu  daleko od svoje rodne Španije, u Francuskoj i Meksiku. U Španiji je decenijama bio persona non grata, nedopustivo nepoželjan i neprihvaćen sa svojim skandalozno provokativnim filmovima kojima je izazivao višedecenijski frankovski režim, crkvu i njenu hipokriziju. Opčinjen ljepotom i snovima, stvarao je   neki drugi svijet u kojem su živjele  ideje udružene sa slobodom… Književnost i poezija su jedne od ključnih obrisa njegovih filmova, čini se neodvojive pa je svu svoju literarnost i poetičnost iznosio  na filmu.

buñuel 4

Otkriva vrlo rano  nepreglednosti slobode i sumanutu i pomjerenu imaginaciju   Markiza  De Sada čija je  poetika zaista obilježila Bunjoela,  ali ništa manje na njega nije i uticala slobodoljubiva, lepa duša, talenat  i prijateljstvo Garsie Lorke. Čini se da bi Bunjuel mogao biti spoj ove dvojice a da to ni malo ne ugrozi  autentičnost njegovog  izraza. Bio je i treća karika ( iliti prva, svejedno, jer je riječ o jednakima) vrtloga kreativnosti  ideja 20-ih godina prošlog vijeka u Madridu zajedno sa Lorkom i Dalijem. Napravio je toliko filmova koji prožimaju religijske teme a koji su u stvari potpuno  antireligiozni i koji  brutalnom iskrenošću prikazuju sve ono skriveno iza svedenosti i  skromnosti jednako u svom kultnom filmu Lepotica dana sa Ketrin Denev kao i prikazujući monahe i monahinje u svojim neuspjelim potrebama gušenja sloboda… Kad si daleko od samog sebe bivaš mnogo lakše dekadentan, jedna od istina koju je Bunjoel tako dobro kapirao. Nije li  to istina do koje bi trebao da dođe svaki i malo osviješćen čovjek?!

bunjuel 2

Njegovi filmovi su često doživljavali potpuni fiasko i  bivalo je da se sa  formom snalazi  vrlo  loše   neumjevši da je iznese iz  ideja koje su šibale brutalnom iskrenoću i koja je bila vrlo često neprijatna za gledati. Ipak, bilo je i onih koji se mogu svrstati u najbolje filmove svih vremena. Dekadencija je, čini se,  Bunjuelova omiljena tema. Dekadencija pojedinca i dekadencija društva a  ovo dvoje vrlo često biva neodvojivo! Možda je to samo moja omiljena tema kod Bunjoela ali je i svakako  ono što se kod njega ne može ne primjetiti.  Kod njega je to posrnuće pojedinca najviše ispoljeno  u hipokriziji u pretvaranju da si ono sto nisi,  u onom opskurnom u čovjeku koje nezaustavljivo raste iz te hipokrizije i težnje da bude ono što nije.

Opsijedao ga je nedostatak svih mogućih sloboda, bavio se   represijom i koje su zavladale Španijom od građanskog rata i ne samo Španijom. Konflikt između španske, hrišćanske, katoličke tradicije tradicije i avangarde na drugoj strani  je definitivno obilježio njegova djela. Razobličavao je seksualne pritiske i potisnutosti  pojedinca,  trudio se da oslobodi slobodu i čini se da je da je najlakše oslobađao iz sna, kao i svaki prosječan nadrealista tog vremena. On je  san lako manifestovao, ispoljavao i pretvarao u umjetnost čak i kada bi  filmovi doživljavali i potpuni neuspjeh.

Za njega je film u stvari  bio medij gdje je mogao da izrazi svoje snove i ispolji ogromnu maštu koju je imao.

Nema simbolizma u mojim filmovima, govorio je, želim samo reći ono što govorim  ni manje ni vise od toga, simbolizam u njima izmišljaju kritičari udaljavajući se od  istine koju iznosim.

Filmove mu prožima   jedan prilično pesimističan pogled na život i  opsjednutost smrću takođe je veoma vidljiva. Počeo je kao i Dali, sa nadrealizmom. Andaluzijski pas je njihov  prvi zajednički film u kojem su sadržane sve nadrealističke ideje blistavih mladih umova tog vremena. Nastao je tako što su udružili dva sna, Dali je sanjao mrave a Bunjoel presječen oblak i od tog raspolovljenog oblaka nastalo je presječeno oko žene u Andaluzijskom psu. Obojica u se držali toga da nema potrebe dati nikakvo logičko, psihološko i racionalno objašnjenje. I stvorili su remek djelo, za nezaborav.

Un Chien Andalou - 1928

Zlatno doba je takođe bio film koji je napravio sa Dalijem. Posle te sarkastične  kritike građanskog društva za njega u Španiji više nije bilo mjesta. Vrata mu je otvorio Meksiko gdje je je je triumfovao ali i  doživljavao neuspjehe  sa mnogim filmovima. Zaboravljeni su po mnogima jedan od najboljih njegovih filmova gdje se bavi meksickim drustvom, patnjama ljudi a opet nikad nije upadao u te humane zamke tretirajući siromašne kao nevine i čiste  a bogataše kao beskompromisne zloupotrebljivače moći. Reditej koji se vodi istinom zna da bi takvo prikazivanje stvarnosti  bila klopka.

Imao  osobeni anarhizam sa navikama komunste i buržuja. Čini se da je istina jedini postulat kojeg je držao u svojim djelima, mračne, sirove istine pojedinca i društva i njegova lična istina koja je kao i svačija  neosporivo subjektivna.

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s