Zašto pišem o Vorholu? Zato što je ova jesen u Barseloni osim pričom o nezavisnosti obilježena i njegovim izložbama. Artistična Barsa u duhu pop arta, ili samo Worhola, jer taj pravac u umjetnosti ako nije Warhol nije ni toliko mnogo više od njega.
Prvi put me fascinirao u Tate-u…jednom davno, ima tome više od osam godina kad sam lutala tim muzejom u svojoj posjeti Londonu i iznova mu se vraćala… Sjećam se da mi je sestra tada rekla, ako jos jednom ponoviš Tate zaboravljam da si mi došla u posjetu…;) Kasnije me, u jednom periodu, zanesenost Vorholom prošla, valjda je Pepe Jeans pretjerao u pravljenju gardarobe sa njegovim likom i djelom, a i ja u konzumiranju istih, sve do ove izložbe… Onda mi je palo na pamet da je Warhol zapravo i htio da ga konzumiramo, da ga potrošimo u konzumiranju, a da ( se) on iznova proizvodi praveći parodiju od te čovjekove nasušne potrebe da troši i potroši milioniti primerak istog, bivajući u isto vrijeme i sam izvrstan konzument…
Bilo jednom u Londonu… Muzej Madam Tussauds
Priča o dječaku iz radnčkog Pitsburga, iz porodice slovačkih emigranta i njegovom dolasku u Njujork, po komad slave… uobičajno…kao i mnogi koji su tamo otišli po isto… Postao je jedan od od najuticajnijih umjetnika druge polovine 20. vijeka stvorivši neke od najpoznatijih slika ikad napravljenih. Kroz njegove idealističke vizije i lične emocije izražavajuči ih kroz apstrakciju, Warhol je zagrlio popularnu kulturu i komercijalizam stvarajući radove neodoljivo privlačne za javnost. Međutim, njegova najvažnija ambicija bila je da od sebe napravi zvjezdu. 😉 Bio je jedan od utemeljivača Pop art pokreta, šireći ideje Marsela Dišana u izazivanju same definicije umjetnosti. Njegovi umjetnički rizici i konstantno eksperimentisanje sa subjektima i medijima učinili su ga pionirom jednog sasvim novog pokreta.
Od beskonačnih kopija Merlin Monro napravio je institucijalno remek djelo jednako kao i od konzerve za supu. Kad su ga pitali zasto pravi kopije, što ne radi originale, odgovorio je jednostavno, zato sto je to lakše. On je fotografije portreta, kolorišući ih, transformisao u nesto sasvim novo prikazujući nam čitav spektar osjećanja koje je izražavao kroz potpunu jednostavnost kontura lica. U slučaju Merlin uočavamo sjaj svjetlećeg, zlatnog, pa sve do do smrti koja se manifestuje u crnobijelim kopijama. On je tim njenim printovima uspio da napravi potpuno i prelaz…iz jednog života u drugi…
Bio je fasciniran masovnom produkcijom i trošenjem praveći od istog umjetnost kojoj je u biti promijenio i pomjerio tok zauvijek…
Umjetnost je trebalo, kao i uvijek, iznova, da se nekako poigra sa dekadencijom društva, a sa Vorholom je na red došla masovna potrošenja, konzumiranje na svim nivoima uz raskalašno uživanje i neraskidivu svezu sa rokenrolom, gej kulturom ali i kulturom uopšte…
Moć njegovih slika je uglavnom u ponavljanju.
Mrzio je pitanja o značenju i tumačenju njegovih slika: There are about nothing!
Već 50-ih godina prošlog vijeka se preobražava u ozbiljnog umjetnika. Njegovo iskustvo i stručnost u komercijalnoj umjetnosti proizašlo iz prvobitnog bavljenja dizajnom u kombinaciji s njegovim uranjanjem u američku popularnu kulturu, uticalo je na njegove najznačajnije radove. Šezdesetih godina otkriva limenku sa supom Kembel (Campbell soup), ili je se samo prisjeća jer je obilježila njegovo djetinjstvo i odrastanje. Taj interesantni objekat biva, kako se sam izrazio, zadivljujući u svojoj banalnosti i postaće vrlo brzo, pored limenke koka kole jedna od osnovnih inspiracija njegovoj umjetnosti.
Kroz idealističke vizije i lične emocije, izražavajuči ih kroz apstrakciju kod njega se vide i uticaji apstraktnog ekspresionizma ali on je više od svega zagrlio popularnu kulturu kako bi stvorio rad koji je privukao javnost. Nekonvencionalan osjećaj stila i druženje sa slavnima pomogli su mu da dostigne status mega-zvijezde kojem je težio.
U godinama kad je došao u Njujork, tamo su umjetničkom scenom vladali su apstraktni slikari Mark Rotko i Dzejson Polak. Ništa to nije bilo Vorholu po ukusu…Htio je da zapanji, pomjeri sa nečim sasvim novim. Odlučio se za konzervu kečapa koje su bile dio svakodnevnih obroka večini tipičnih američkih radničkih porodica, pa je i jedna od prvih asociasija na Vorhola Campbell soup. Naravno pomislimo i na Merlin Monro. Neko pomisli i na koka kolu jer je i od nje napravio umjetnost, shvativši da ono što je bilo zajedničko predsjedniku amerike, Liz Tejlor i svakom prosječnom konzumentu američkog potrošackog drustva bilo je obožavanje i konzumiranje koka kole… svojim dizajnerskim okom, skicirao je, ponovio i od toga je nastalo još jedno umjetničko djelo.
Slavne ličnosti su bile njegova fascinacija…injihov sjaj, lažni ili istiniti, sjaj Merlin Monro i sjaj dolara… nije li da su sijali isto… i Vorhol nam je to dočaravao.
Njegov umjetnički centar u Njujorku gdje su se okupljali prijatelji, muzičari, pisci, glumci i svi koji su imali vezu sa Vorholovom inspiracijom zvao se Fabrika. Muze su mu pored Merlin, bili i Džeki Kenedi, Elvis, Mik Džeger, Muhamed Ali, Bob Dilan, čarobna i tragična Edie Sedgwick po kojoj je snimljen film Factory girl i mnogi drugi. U tom studiju trudio se da potpuno poništi razliku izmedju visoke i niske umjetnost izrađujući gafike, cipele, filmove i istovremeno prikazujući da od svega i svakoga se može da se napravi umjetnost jednako kao što svako može imati svojih petnaest minuta slave.
Onaj ko hoće da zna sve o meni samo treba da posmatra površinu mojih slika, mojih filmova i mene- to sam ja. Iza te površine nema ničeg drugog.