Prošao je ulicom i ona je zasvijetlila…
Malo od probuđenog mjeseca,
malo od nevidljivih zraka njegovog bića.
Kako se lako dolazi do suštine,
ako znamo da smo suština.
Sve je kako treba biti…
Ni bolje ni gore…
Zvuči tako nepitajuće…
Izgovorih…
Nepromjenjivo…
Kao sudbina koja nas je obilježila bez našeg pitanja…
Nismo ti koji će odobriti…
Odjekuje Neee…
Sve je negdje zapisano međ zvijezdama…
Na nama je da im pišemo pisma…
Svjetlosti ili tame…
A nema tame ako odlučimo svijetliti…
Kadkad, ponekad…
Da se krv ne zaparloži u dosadnom umirenju…
.