Varljivost želje

Jutra su najistinitiji dio nas.
San je ispričao kroz svoje metafore
naša najdublja htenja.
Jednom smo nešto čekali i nije nam došlo.
Još uvijek.
Nije, zato što smo čekali.
Želja je grebala našu kožu,
grlo se sušilo od neizvjesnosti,
naš osmijeh je izgubio komad svoje prirodnosti,
koljena su klecala od nestrpljenja…
Kako je samo besmisleno čekati…
Nikad ne dočekamo svoju želju…
Izgubila se u sopstvenim metamorfozama…
Postala neprepoznatljiva…
Mi nismo htjeli njene promjene ali nas ona nije pitala…
Vezali smo se za nju kao dijete za dragocjenu igračku,
koju je jednom izgubilo,
ili mu je neko oteo…
Svejedno ostala mu nedoigrana…
Ne vidi druge igračke nego čeka baš tu,
davno izgubjenu…
I ako samo pustimo želju,
da ode sa pticama, suzama, izgubljenim očekivanjima
i zaboravimo ono za čim smo jednom tako jako žudili,
možda je dočekamo u nekom preobražaju,
koje će pokucati jednom našem srcu
i mi ćemo znati da je to za nas.
Drugačije,
ali svakako komad duše koji nam je trebao…
Ili nas je možda samo pomilovao…
Suptilnijom snagom od potrebnog…

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s