Igra na kiši

Jednom je neka mlada žena

šaputala nešto na kiši,

riječi su nestajale neuhvaćene,

jedan  muškarac se zabavljao tom igrom,

nadomiještao smisao koji je već znao,

mislio da zna,

iako zapravo nije shvatao.

Pričala  je nešto pticama i prolaznicima,

o jednostavnosti i vinu,

i kako će je vino dovesti do jednostavnosti,

i kako voli da se našminka osmjehom,

pričala je i o nekim tugama,

o njima su govorili i ožiljci po njenim rukama,

muškarac je prodavao skupi nakit,

ona nije znala šta bi sa tim,

da bar poklanja ali on je samo prodavao…

I kiša nije prestajala da pada…

Stavljao joj je bisere oko vrata,

samo su tu i pristajali…

Ona je odbijala…

Ne pretvaraj igru u dosadu,

govorila je,

zašto nemaš plastične perle za moje ruke,

nisu biseri za mene,

ne mogu se toliko uozbiljiti

i ne mogu ih kupiti.

Muškarac je izgubio strpljenje,

Idi sa biserima,

nisi nikakav kupac

a  i moji biseri su lažni,

plastika koju si tražila.

I otišao je, a kiša je i dalje padala…

Ona je  strgnula ogrlicu sa  svog vrata

i osjetila se slobodno.

 

 

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s