Kad bi uvijek pratili svoje srce
spoticali bi se,
saplitali i lomili,
izranjavana koljena bi krvarila
od naših padova
i te modrice, rane i ogrebotine
bi nas obilježavale.
Uvijek tako mislimo
i zato ga uspavljujemo
nekakvim lažnim umirenjima,
injekcijama za umrtvljivanje,
jer talasi su strašni ako im se pustimo.
Put u neopipljivo isto tako.
Čini se da svaki strah
dolazi od nepoznavanja
i ne moramo znati budućnost,
ali možemo upoznati sebe
i sve borbene linije naše intuicije
tada bi mogle biti oslobođene,
saznanjem;
da naše srce,
zapravo nikad ne može da pogriješi,
saplešće nas sopstvena nesvijest,
laž i samoobmana,
a mi ćemo nepravedno okriviti srce za te slabosti,
zarad prividnog lakšeg disanja,
i opet ga zapretati,
kazniti da bi naučilo,
zaglaviti mu krv,
da se guši i koprca,
a željna je slobodnog proticanja
poput brze rijeke
kojoj samo treba pratiti tok.
Zašto bi nam to bilo teško?!
Zar nije potrebno tu krv
samo osloboditi od nepotrebnog?!