Uspavanim srcima

Kad bi uvijek pratili svoje srce

spoticali bi se,

saplitali i lomili,

izranjavana koljena bi krvarila

od naših padova

i te modrice, rane i ogrebotine

bi nas obilježavale.

Uvijek tako mislimo

i zato ga uspavljujemo

nekakvim lažnim umirenjima,

injekcijama za umrtvljivanje,

jer talasi su strašni ako im se pustimo.

Put u neopipljivo isto tako.

Čini se da svaki strah

dolazi od nepoznavanja

i ne moramo znati budućnost,

ali možemo upoznati sebe

i sve borbene linije naše intuicije

tada bi mogle biti oslobođene,

saznanjem;

da naše srce,

zapravo nikad ne može da pogriješi,

saplešće nas  sopstvena nesvijest,

laž i samoobmana,

a mi ćemo nepravedno okriviti srce za te slabosti,

zarad prividnog lakšeg disanja,

i opet ga zapretati,

kazniti da bi naučilo,

zaglaviti mu krv,

da se guši i koprca,

a željna je slobodnog proticanja

poput brze rijeke

kojoj samo treba pratiti tok.

Zašto bi nam to bilo teško?!

Zar nije potrebno tu krv

samo osloboditi od nepotrebnog?!

 

 

 

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s