Putevima divljine

Jednom se jedan čovjek uputio daleko,

preko nekakvih gora i mora,

nepoznatim stazama sopstvenih nedođija,

sam sa svojom sudbinom,

ili onim što je mislio da sudbina jeste…

I fallo mu je svega

i ljubavi i hljeba

i poznatog i sigurnog

i utočišta i umirenja

i pitanja i odgovora

i mudrosti i radosti,

nije mu fallo hrabrosti.

To je imao oduvijek…

I znao je da čovjek

sa jednim zrnom bisera

može osvojiti svijet.

Prisvojiti, zaljubiti, omađijati,

zavesti, prigrliti, privoljeti…

Kupala ga je kiša i rosa,

grijao se suncem i mjesecom,

pričao sa zvijezdama,

sa divljima i pitomima,

sa ljudima i zvijerima…

Učio je od svega i svih…

Na putu kroz divljinu…

Nema straha kad je hrabrost dio tvog bića

i to je oduvijek znao.

Gladni psi će razgrabiti meso

da napune svoje stomake

i on će ih pustiti,

neka budu siti.

Zavaraće svoju  glad

i širom otvorenih očiju

pripitomljavaće zvijeri

svijetleći za novi svijet

koji se otvara ispred njega.

 

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s