Glasnije od riječi…

Ništa nije nestalo

u tišinama koje su dolazile,

iako su se u njihovu beskonačnost utapali

neki nejasni obrisi nezaborava,

komadići sjenki i raspuknuta ogledala…

Tišine…

glasnije od riječi, zvukova i šumova,

bile su poruke svih naših smiraja i nemira…

Tamo su utopljeni svi zagrljaji

koji se nikada nisu desili,

zavučeni po stjenovitim raspuklinama

našeg naučenog mira,

koji se od te bezglasnosti urušavao,

daleko u nepovrat,

i blizu,

kao povratak sebi,

nekom drugačijem biću,

priželjkivanom na putu naših preobražaja,

gdje smo preobučeni, preporođeni,

okupani svjetlošću koja je došla  dubina našeg sopstva

i sve neobuzdanosti unutar nas  umirila,

da bi nam sačuvala snagu

i povratila mir na dugom putu do povratka.

Tu su slike čiste i zbunjenost je lepršava,

lakše se pohodi i istrajava,

jer je jasnoća čvrsta i postojana,

zna kako živjeti, kad je potrebno i preživjeti,

kako se bitiše na dobrim talasima

i kako umiriti nemirna mora,

za neke nove daljine

koje čekaju u svojoj neminovnosti

jer brod je već isplovio.

 

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s