Kad lako postojimo

U magli su tragovi postajali nevidljivi,

ili ih zapravo nije ni bilo,

put je zbunjivao onog ko se ne bi usuđivao,

ali kako da znaš koja je staza ako ne lutaš,

gubljenjem ćeš već nabasati,

neusuđivanjem nećeš…

Kad bi sve zaboravili da li bi tragovi bili jasniji

i da li je to stvarno magla

ili se koprena navukla na naše oči,

živjela kultura zaboravljanja,

jer su nezaboravi stjenovitost

o koju se spotičemo,

čovjek bi trebao svako jutro kad se probudi

da skine kamenje sa ramena,

ako imaš iskustva sa lakoćom postojanja

znaš o čemu pričam,

kako je neodoljivo biti iznova nov,

ničiji, nenaslijeđen, nepripadajući,

tvrdi korijeni se teško primaju,

odsjeci ih,

svi smo mi djeca sunca i mjeseca,

jezik duše je jedini koji vrijedi razumjeti,

tužno je da pričamo od naših rođenja

i da je naš govor udaljen

kao kineski i jezik drevnih Maja,

zašto onda pokušavamo

i ko nas je to ubijedio da vrijedi,

iste nam godine, ulica, vaspitanje…

Umorili amo se,

zvijezde kažu drugačije,

naše srce je uvijek više vjerovalo

zvijezdama nego bližnjima.

Probaj da dobaciš do jedne obične zvijezde,

da bi shvatio da nijedna nije takva,

i kad ti stvarno porastu krila,

nikad se više nećeš uspavljivati samo na jednom tlu.

Zašto se dvoumiš?

Nijesi li oduvijek htio da letiš?

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s