O talentu i njegovim zbunjenostima

Svakodnevni razgovori su fakat riznica vrtložnih  pokretanja u čovjeku, promišljanja o svemu onom što postoji duboko unutar nas. Onog što misli, pleše, boli, igra, sanja, preliva se u potrebi da se iživi. Onakvo kakvo je.

Ovaj tekst pišem podstaknuta razgovorom sa drugaricom o zapravo biblijskoj priči o tri čovjeka,  koje su  služeći kod svog gospodara darovani prije njegovog odlaska na put talantima (biblijska novčana mjera,  tumačena je u današnjem smislu kao  dar ili vještina). Jednom je darovao pet,  drugom je darovao tri, a trećem jedan. Kako im je procijenio umijeća, tako ih je i  darovao. Vratio se posle nekog vremena pitajući ih šta su uradili sa svojim (njegovim) talantima. Ovaj jedan, koji je dobio pet talanata, napravio je od njih deset na opštu blagodet mnogih, ovaj drugi koji  je dobio tri  udvostručio je svoje talante na radost gospodara, a kad je otišao kod trećeg on nije imao čime da se pohvali. Priznao mu je da je talant koji mu je gospodar dao, zakopao u zemlju, plašeći se da će mu ga zatražiti kad se vrati. Gospodar se naljutio i oduzeo mu  taj jedan tala(e)nat  dajući ga onom koji je već imao deset i ostavljajući ovog čovjeka covjeka bez ijednog.

I dok razmišljam o ovoj sjajnoj paraboli  pitam se zapravo koliko je talenata na ovom svijetu uzeo Bog i vrijeme a da čovjek ništa nije uradio sa tim. Ostali su zakopan u zemlju, kad dođe vrijeme njihovo. I to vrijeme prečesto ne dođe nikad. Ili ako i dođe, biće spremnije za one na zemlji. Budne i prisutne.

Talenat je ponekad  tretiran i  kao ukras, jer šta činiti sa đinđuvama ako ti je stomak prazan, obično  ne od gladi nego od puke svakodnevice koja grize i ujeda. Jednako se dešava da se čini  apstraktnim, sa  više  instance zbunjuje  ono malo i veliko u čovjeku, pa on zaboravi da se igra i  tom igrom  ga prizemlji, oslobodi važnosti i spusti sa sa visina. Proba da nacrta prvo zvijezdu u pijesku,  pa tek onda možda na nebu. I da ga umnožava ne čekajući muze, one će doći u nekom nenadanju, svakako jednom. Ako ih ne čekaš.  Ako im ne dosađuješ. Najčešće i dođu tako mnoge  nenadane stvari. Koje ne ištemo, za kojima ne žudimo. Pojave se jer im je vrijeme.

10827957_10205543981095735_8298219640147919371_o

Talenat je zapravo i potcijenjena i precijenjena stvar. Sujeta nas je zbunila u žudnji da bude posebna i naročita, udaljila od iskrenosti sa sobom. Okrenemo se  da vidimo da zapravo poznajemo toliko talentovanih ljudi.  Rijetki su oni koji su od pet talanata napravili deset i poslužili svijetu. Ima onih koji su svoja tri talenta uduplali sa  radošću ili samo sa svrhom, i jedno i drugo vrijedi,  a najviše je onih kojima je Bog oduzeo  i onaj jedan dar koji  su imali jer ničemu nijesu poslužili. Zub vremena ih je nagrizao, oskrnavio  je žar, iluziju i magiju, kamenorezac se nije pretvorio u skulptora a kamen se nije mogao pojesti. Kako je mogao da   misli da napravi neku kamenu trpezu ako je nije imao čime poslužiti.  I istina je da je tako. Možda je  samo po danu mogao loviti a uveče rezbariti kamen, mračni sati su često bili plodotvorni za svijetle ideje. Možda je samo mogao…

Trebalo je spavati, biti odmoran sjutra za lov, za tako nepredvidivu svakodnevicu. Ali eto, ne treba zaboraviti da  ćemo jednom i onako svi dugo dugo spavati i to je jedino sto je zapravo izvijesno i neminovno. Onda ne bi trebalo da nam bude toliko važno, zar ne?!

 

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s