Da li vrijeme išta iscjeljuje

Kakvo je ovo pitanje?! Suvišno. Ispričano, dorečeno, nikad završeno i svima nam se mota po glavama. Ja, zapravo, generalizujem zato što mi iz dana u dan sazrijeva misao koliko smo svi isti a opet tako osobeni u našim bolima, radostima u svemu onom sto jesmo i što nijesmo, što bi smo htjeli i voljeli biti. Što  bi smo voljeli živjeti. Ono što nam je preostalo su sati, momenti, godine, vječnost. Zamznute slike trenutaka koje bi smo ponavljali, jer je iz njih izlazila esencija života. Ekstatični momenti uživanja koji su katkad bili potpuno mirni i osuđeni na propadljivost, možda im je falilo damara, sveobuhvatnosti, da apsorbuju tu punoću i ogromnost u sebe, srode se s njom i ona sa njima.

Uvijek je iz najživotvornijih momenata najlakše curio zivot, isticao ili je pak prepun morao nekud da se prelije. Bude to tako često sa ljudima od vatre i žara, propadljiviji su ako se ne preobraze na iskušeničkim stazama, jer ne moze dugo da se postoji u jednom komadu, cjelovit i teško prilagođen.

10928974_10205543920894230_4782320384782543375_o

Ne dešava se život nama nego se mi dešavamo zivotu. Kormilar bi trebao da zna kuda plovi njegova barka. Šta nam donosi vrijeme ako nijesmo budni u njemu?! I da li išta zapravo iscijeljuje?! Da li je najispraznija fraza koju smo svi toliko puta izgovorili da će vrijeme sve pozlatiti i izliječiti  zakrpila ijednu rupu, utolila ičiju glad, umirila bol ili smo to bili mi u vremenu?! Nekonfliktni u pomirenju sa sobom i sa drugima, sa danima i  godinama da  zapravo svaki teret na našim leđima možemo ili nositi ili odbaciti i da će teške boje minulih dana iscrtati naše lice sivim flekama umora, koji će  svakako jednom doći. I ako se budemo pitali i ako ne budemo, kako se postoji lako. Kako da kad ništa nije važno naše slobodno ja bude u vezi sa onim sto je zaista važno?! Liči na neki put sveopšteg razumijevanja. Vjerovatno smo mi sami prva i poslednja karika. Početak početka i kraj kraja.

U stvari je ono što  najviše smeta, škripi i  ujeda je nejasnost, nerazumijevanje, sebe, ljudi i događaja. Kao neko zamršeno klupko koje smo progutali pa to ne priznajemo, i ne vidimo, ne čujemo u vremenu koje dolazi. Dok ne odlučimo da se vratimo na početak, jer to uglavnom biva jedino što preostaje. Mi prvi i jedini u susretu sa sobom i zvijerima vremena. Ono nas želi čiste, svaki dan, iznova i iznova u kojoj god da smo dobi, da bi mogli da iskoračimo, rastemo, i uvijek iznova iznenađeni zasvijetlimo. Kao novo rađanje, oči djeteta posmatraju svijet. Nema ožiljaka i naša nova krv ne biva uznemirena starim ranama. U odlučnosti da vrijeme služi nama, a ne da mi služimo vremenu.

Kupio sam novu kožu da je obučem svaki dan na sebe i intuicija će me spasiti uvijek i iznova od moje naivnosti u vremenu. Život voli novog čovjeka, ne onog umornog koji ništa nije zaboravio, samo je čekao da vrijeme izliječi sve rane,  a ono ga je konstantno varalo jer ga u stvari  nije ni bilo. Nije došlo, samo je proletjelo, nepovratno i neumitno u dva treptaja ili malo duže.

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s