Ono što ti pripada privija se uz tebe

Čije suštine  živimo  onda kad  smo  razbacani, nehajni i nemirni, traženi i nenađeni zbunjeni, ponekad  pak sigurni u svoja uvjerenja koja nas tako često rasipaju kao što olujne kiše bacaju male brodove  po divljem moru, a oni izgubljeni žele samo mirnu luku. Da li je to dovoljno? Zapitamo se ako ih preživimo. Velike bure. Nemirna mora. Život bez pristaništa. Potreban je komad više svijesti i britkijeg uma da vidimo dalje. Da zapitanom odgovorimo istinu, ali samo svoju. Jer njegovu,  mi nikad ne vidimo. I kad nam se čini očigledna.

Da je svako bar malo bliži svom jezgru  svijet bi ovaj bio drugačije mjesto. Da se malo više poznajemo bili bi smo bliži sebi. Laž ili istina? Možda svijet i ne bi bio mnogo drugačiji ali životi pojedinaca svakako bi. A ljudi mijenjaju svijet. Tako što mijenjaju najmanje zajednice i šire krug prema onim većima. Ali krenu od uporišta. Jedino sigurnog. Jedino izvijesnog. Jedino što stvarno posjeduju i što nije ničije drugo.

Živimo u dilemama. Pitanjima. Da li se do sopstvenih suština dolazi pitanjima ili se odgovori pojavljuju sami od sebe, nenadano, intuitivno, otkrivajuće?! Odgovori se pojavljuju u procesu upoznavanja, rekla bih. Jedno bez drugog ne postoji. Nema odgovora bez jasnoće ili bar njenog naziranja kojim lutamo vođeni intuicijom.

Mislim da nema ništa tako umirujuće  kao vidjeti čovjeka koje god da je dobi koji živi u skladu svog bića. Sklad funkcioniše. Usklađeno spolja i iznutra. Životom kojim sve pretvara u djelotvornost i tada se sve oko njega privija i pretvara u lakoću postojanja. Kad malo razmislim,  ja sam zapravo uvijek i samo vjerovala u lakoću postojanja. Kako  je ono suštastveno lako čak i kada spolja liči da je teško. Ono što ti stvarno pripada  privija se uz tebe. Dobro ti stoji. Ne treba mnogo vremena da se oprirodi. I nema krivog srastanja.

Harmonija harmonije ili harmonija haosa. Ako je haos tu da nas uzdrma, trenutna vatra, prolazna pošast posle koje dolaze  počasti. U kojima triunfujemo jer znamo da im je vrijeme, sigurni smo u njihov dolazak  jer  rastemo prema suštini. Sopstvenom početku. Utemeljenog čovjeka teško možeš prodrmati, ako živi iz nukleusa. Ako ne živi iz tuđjeg, pozajmljenog, neprirodno nakalemljenog ako ne raste u tuđem filmu.  Ono što nikad autentično ne može srasti sa njegovom kožom ali bi on i dalje  nosio te lijepe haljine koje divno na drugima stoje. Probao ih. Šetao ih. Nisu njegova mjera. Ah ta ljepota oblika, svuda je  vidljiva, a ono nevidljivo se osjeća, miriže, pulsira, magnetiše.

Skrajni mi sve stramputice da vidim jasno,  jer svijet  je ovaj sastavljen  od mnogo  malih sazviježđa u nama. Da nam osvjetljavaju unutrašnji put kad hoćemo da vidimo daleko i jasno. Vitalizam je suština u kojoj nema straha. Strah su pomijeranja. Izmiještanja iz vitalnog. Ono što je trulo ostavljeno nam je  u amanet ili smo ga uz put pokupili kao zaraznu bolest prijemčivu za sve uspavane, neznane duše. Teret je lakši ako se podijeli. Rekoše ljudi koji nikad nisu pomislili da se može živjeti bez tereta. Pakao to su drugi, reče Sartr. U nama pakla nema. Pakao je pozajmljen, podmetnut, naslijeđen. Nagomilano  smeće je došlo sa drugih strana. I niko nije kriv. Dobili smo ga od onih koji su smatrali da im je dužnost da nam ga daju. Jer je i njima jednako bio predat. Da ako ga ne naslijedimo, naš identitet ode u propast. Nego, nije li naš identitet jedino u problemu kad ga udaljimo od sopstvene slobode?

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s