Mjesečarenje

Mjesečari su svuda oko nas i u nama. Po glavi mi kruže neki susreti, razgovori, sjećanja iz života, možda u u susret novoj sezoni Igre prestola i mogućoj vladavini mrtvih. 🙂 Svi imamo po jednog malog mjesečara unutar sebe koji je u nekom  periodu života bio  osnažen unutar nas, imao vladavinu prava u  mjesečarskoj  percepciji stvari i događaja.

Ima ljudi koji  promjesečare čitave živote. I dešava se da im ide, dugo im ide, uglavnom na uštrb drugih. Iako im nikad ne ide stvarno. Vertikalno gledano. Mjesečar spava, zapitan i iznenađen na svakom spoticanju zašto i kako mu se desio pad,  prečesto kad ustane posle pada i bola nastavi i dalje da hoda tako jer nije dovoljno boljelo ili su noge i dalje funkcionalne pa kad  može zašto da i dalje da ne gura tako. Kad je već preživio. Kad zapeče  toliko jako, na trenutak se probudi i pomisli da mora biti budan i  to često bivaju trenuci prosvetljenja, jasnog vida samo u bolu, pa kad   kad  utihne i on igrom slučaja preživi, nastavlja tako uz svoju mjesečevu sonatu. U tom hodu često gazi one niže od sebe, manje vidljive, kojima fali vitalni damar da se izraze, odskoče, preskoče i zaobiđu velika mjesečareva stopala. Korak po korak, kao Guliver u zemlji Liliputanaca, samo zatvorenih očiju.

Ponekad se probudi mjesečar i zapravo tek tada otkrije svijet. Mirise, ukuse, dodire, poglede, empatiju, svijest žaživi punosnažno kroz njegove vene i ni ne pomišlja više da se  vrati u poluvidljivi svijet jer postaje jedan od sinova budnih. I osjeća svu snagu te probuđenosti,  ponekad žali ponekad ne  za te poluprospavane godine, zavisi koliko se probudio. Što je budniji manje žali jer zna da je žal utonuće u prošli san koji ga zove da se utapa u čamotinji  noći. Ali on ne bi više nazad, ako se bar za trenutak  stvarno probudio. Nije udobno, ne možeš slagati čovjeka koji je vidio dalje od tebe, jasnije i bez zamućenog vida. Vertikalno i horizontalno. Neodvojivi, ako bi da vidiš dalje,  ako bi da vidiš iznutra. Esencija života.

U jednostavnosti nema konflikta i svijet je ovaj željan budnih. Vrijeme za spavanje je beskrajno davno određeno. Mjesečari se samo opipavaju, u polufunkciji čula, udarci kad im se dese bole i  ne znaju za svoja djela. Čovjek, kamen, životinja i drvo, svejedno je tako često jer on  ne vidi u polu snu ništa ako lično  ne osjeti udarac. Čini se ponekad da je svijet ovaj zapravo  sastavljen od mjesečara koji su pozvani da se probude. I onda kad budu budni da ti daju ruku iz čiste ljubavi, jasnoće, prozirne čistote dopadanja bespolnog bića, kad se izgubi bilo koja granica u odvajanju. I onda nestane osjećaj da sam ja možda bolji od tebe, gdje mi sujeta  urla i ističe na sav glas moje zasluge. To zapravo prestaje da bude važno.

Vrati se na početak, na suštinu, gledajući prozirnost duše koja je odlučila da se iskrade mjesečevom snu i da je taj tako dubok san nikad više  ne prevari. I svijet se onda otvara ispred tebe kao jedno prijateljsko mjesto koje god da si boje i životne dobi.

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s