Jer sve je pomalo igra

Punokrvnost života. Oni koji uvijek prežive. Izađu nepolupani. Ili se i  polupani brzo sastave. Održivi. Nije poenta oteti se kandžama vremena. Jer se niko ne otme. To bi bila laž. Težiti da ostaneš isti. Pada mi na pamet  vitalistička energija čovjeka, jer je od takve i napravljen. Otporan. Ili bi trebao da bude. Naša unutrašnja osnaženost zbog toga  što smo takvi. Ili što smo ojačali. Jer nema novog pod suncem i sve  će jednom biti juče. Zato možemo dalje. Lagano. Znajući da ništa nije naše i da je sve  naše istovremeno.

Preživjeti kišu, oluju, uspone, padove i opet ostati na nogama. Da li se to može? Uvijek? Vjerovatno ne. Pitanje je od kakvog smo materijala. Porcelan ili guma? Neotpornost i otpornost na lomove. Misleći da postoje ljudi od ovog i onog formata. I svi imamo ili smo imali takve ljude u životu. Koji su, čini se, sve podnosili nekom lakoćom postojanja. Ne zbog neosjetljivosti, nego zbog prirodnog kapaciteta u sebi, da prežive. Poput prašumskog drveta. Teško propadljivi, jer im to nije mnogo važno. Utješni zbog lakoće postojanja. Nema drame. Jer je život lagan iz njihove perspektive. Čak i kad nije. Nikad ga ne čine težim. Samo i uvijek lakšim. Prvo sebi, pa onda drugima. Težina nije zabavna, a oni bi uvijek po komad zabave. Zvuči sebično ali nije. Uprostiti. Okrenuti  list. Početi od početka. Novi. Bol od juče je otišao sa onom kišom od sinoć. A sjutra će svanuti novo jutro. I sva očekivanja  od njega. Ti si  danas leptir i zaboravljaš sebe od juče. Tvoja lepršava snaga ojačava one oko tebe. Uvijek i zauvijek.

I pamtimo takve ljude. Oni koji nas nisu umarali. Oni koji su tako prirodno postojali. Činilo se da smo im i nevažni. A opet su uvijek bili tu. Oni nisu imali terete. Terete prošlosti, boli, sudbinsko što se ne može popraviti. Zato što vitalna energija ne nosi terete. Ne zato što ih nisu imali nego što su ih ostavili tamo gdje su se desili. Jer im je tamo i mjesto. Neprihvaćeni. Ne srastaju sa sa takvom kožom. Budu višak koji otpada. Jer u njemu nema života.

Energija joge. Vjerovatno je zato tako i volim. Fleksibilnost je i naučiva. Učiš se nelomjenju uprkos padovima. Nisi stijena ali nema  fatalizma. On je ostao u prošlim vjekovima. A i tada su preživljavali oni od ovakvog materijala. Iliti živjeli. Jer se u svim vremenima samo to računalo. Sve ostalo se zapravo ne broji. Lagano. Može a ne mora. Pustiti se. Zato što sve je pomalo igra. Danas je neponovljivo. Ali sjutra može biti bolje nego danas. Svakako može biti i gore. I to je tako. Ne opirem se životnim tokovima  jer ,, sve će to mila moja prekriti ruzmarin snjegovi i šaš..” kako to lijepo reče jednom  Bijelo Dugme. Tu se negdje dešava i pravičnost života. Koji svakako nije uvijek pravedan. Ali to nam je što nam je. Istjerivanje pravde je tek neisplativo. Pustiti životu da on poravna, kako zna. A mi da budimo vitalni,  dok nas bude. Samo do tada…

One thought on “Jer sve je pomalo igra

  1. What makes the oak apparently beautiful are its branches and supersonality. But what makes it almost eternal is its roots, its trunk, its strength. If an oak were a person, it would be someone who has struggled to overcome, has been brave and has fought in wars, has won and lost, with wounds … but in the end the oak resists the passage of time.

    Liked by 1 person

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s