Onim razboritima koje ne zaboravljamo

Danima mi se mota po glavi jedna ljudska osobina. Razboritost. Našla sam da je Platon izdvajao kao prvu od svih  vrhunskih osobenosti koje bi jedan izuzetan čovjek trebao da posjeduje. Ističe se i u Bibliji. Zanimljivo je da je naglašavaju  ispred mudrosti, jer je zapravo sveobuhvatnija, prožima je hrabrost, vitalnost, bistrina i brzina uma.

Čovjek  od razboritosti je živ, prisutan i snađen. Razmišljajući o ovoj poveznici, odmah mi pada na pamet  da sam i u porodici imala babu koja je bila personifikacija ove osobine. To je  ta snažnost duha pored koje se uvijek osjećamo sigurno, i imaju je  ljudi koje teško zaboravljamo. Oni bi uglavnom bili isti  i pred predsjedicima država i pred prosjacima, stabilni u postojanju svog bića i nepromjenjeni mnogo pred životnim burama i lomovima. I takve ljude pamtimo. Utemeljeni su. Ne lomljivi vjetrovima okolnosti i vremena. Čini se da se takvi rode. I da se zapravo svijet prilagođava njima, a ne oni svijetu. Od čvrstog materijala, a opet prepuni nježnosti, često one  skrivene koja se ne rasipa pred javnošču i daruje se rogobatno,  neobrađeno i u velikom komadu. I budu tu kad su ti najpotrebniji. Srećni smo zato što smo ih imali i proveli jedan dug period života sa njima. Sposobni  da zaštite svoju kožu i ne naude drugom nego mu pomognu i nađu se. I nekako se uvijek čini da su jači od svih tih drugih. Da im je život lagan čak i kad izgleda da je težak. Bez da su ga mnogo analizirali. I imaju srce od pamuka i kad liči da je grubo.

Planina će uvijek ostati ono što jeste, godišnja doba će se smjenjivati i bivaće drugačije pokrivena ali uvijek utemeljena u materiji od koje je sačinjena. Kao i ljudi koji liče na planine. Ostaju nam duboko urezani u srcima, neka vrsta naših životnih heroja i vremenom nam biva sve jasnije koliko su duboko zapravo razumjeli život. I ako pođemo od toga da je sve naučivo, fakat postoje oni kod kod kojih život klizi glatko iz samog izvora iliti prirode.

Život stogodišnjeg hrasta je isti kao i onog mladog  jer se ovaj prvi oteo vremenu i postao odživ, vitalan i svrhovit. Njegova  budućnost ako bi dobacila i jedan dan ima smisla u moćnom postojanju i hladovini koju daruje, jednako kao i ovog mladog čije vrijeme tek dolazi.

Moja baba nikad nije išla u školu. Bila su to neka davna vremena u Crnoj Gori gdje kao najstarije dijete žensko u porodici često nijesi imao tu privilegiju, u siromašnim godinama između dva rata. Ona nije, a svih njenih osmoro braće i sestara jesu.  Ali to nekako nije ni važno. Nikad joj to nije osujetilo samopouzdanje. I dan danas posle dugo godina od kad je nema pomislim toliko često  da je to jedna od najpametnijih osoba koje sam u životu poznavala. I najrazboritija koju sam ikad znala. Za ovo drugo nemam nikakvu upitanost. U svoj punini i značenju te riječi.

Razboritost je kao i  bistrost. Samo dublja, sveobuhvatnija lakoća rasuđivanja i reagovanja. Nenaučiva i naučiva. Nije mnogo u svezi ni sa intuicijom ali jeste sa onim prirodnim ljudskim najzdravijim instinktom. Logika čistog razuma u kojoj nikad nema dilema jer su stvari jasne ako ih mi ne komplikujemo. A kad vidimo zamršeno često su to putevi zavaravanja sebe u kojima nećemo bistrim očima da pogledamo i prihvatimo stvari onakve kakve jesu. Nećemo da vidimo ono što je vidljivo. Jer mi uvijek unutar sebe znamo da su najjednostavniji putevi najkraći i najučinkovitiji a budu prečesto čovjeku najdjelotvorniji.

Ovi razboriti to znaju i ne pitaju se mnogo o tome, nego takvom logikom i žive i odu. Instinktivno,  jer ne znaju drugačije.

2 thoughts on “Onim razboritima koje ne zaboravljamo

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s