Empatija u tišini svijeta

Dok su ulice prazne, i neka čudna tjeskoba obuzima čovjeka i u običnom odlasku do prodavnice saosjećaš i osjećaš. Da li se empatija da usvojiti kao znanje koje smo savladali, ili se implementira poput presađenog organa pa možda sraste sa tobom i vremenom postane dio tebe?! Ako je nemaš. I da li se da popraviti, ako se čovjek rodi tup i osakćen od saosjećanja i ne dotiče ga ništa što je izvan njegovih potreba?!

Kao nož čija se oštrica može zaoštriti jer je tupost u svim segmentima beskorisna. Od izraza, osjećaja dodira, postupka…Da uradiš sve što možeš, za život, za drugog, za bližnjeg i nebližnjeg… Jer svi smo ispali iz istog šešira i  svi smo dio kolektivne buke  samo što nismo svi iste puteve izabrali i nismo iz istih okolnosti prohodali. I onda uskočimo katkad u tuđe cipele pa vidimo koliko može da žulja. Prije tog iskustva uglavnom nemamo dublju svijest o tuđim cipelama.

Život liči na  vlat trave, krhko lelujanje u polju neizvjesnosti. Osuđujemo te neempatične pa  sebi samima ispadamo uvijek nešto bolji. Jer vidimo njega slijepog, gluvog i tupog u buci svijeta kako grabi za sebe. I ovih dana u tišini opet uzima gramzivo  i samo za sebe…

 Posmatramo i čini nam se da mi ne bi tako. Možda i ne bi, ko će ga znati. Nismo ni u koži tih koji ne vide i ne čuju ali bi smo ipak da nadoknadimo taj komad srca za koji su oni čini se zauvijek odrezani pa mogu da sjeku kako im se hoće jer ih pod njihovom kožom ništa ne  grebe. Ono sto ih lomi i savija su samo lični padovi. I bolovi. Ali opet ko smo mi da sudimo i kome je to još dobra donijelo. I zašto nam toliko smeta?

Ja sam bolji od tebe, odzvanjaju sve velike taštine praznina ovog svijeta. A da li  stvarno jesam ili imam potrebu da odskočim iznad tebe. Jer vidim više i ne nosim se sa mizernošću svojih postupaka, jer  čini se mizerno ne djelam. Nešto mislim… Praveći  pozornicu od svog života. Dokazivanja. Sebi i svijetu. Veliki teatar svakodnevne hipokrizije.

Nema pravog saosjećanja ako nema razumijevanja, rečeno je i objašnjeno mnogo puta.  Najmanje življeno a najviše oslobađajuće. Tada se odvezujemo od svakog kamena koji se naslonio na našu dušu i pritisnuo joj disajne puteve. Kanali zemlje, srca, sada, i budućnosti bivaju slobodni. Kad istinski razumijemo drugog shvatamo i sebe. Široka vrata bivaju otvorena ka beskonačnom. U istini sa sobom, nema varke koja će nas tu nadigrati. Jer se uvijek vratimo na početak. Takvi. Novi.  Stepenice se preskaču jedino u istini. Jasnosti. I razumijevanju drugog. U drugom slučaju biva lako živjeti pakao to su drugi i čovjek je čovjeku vuk a ne prijatelj.

A vuk si mi samo samo jer te ne razumijem. Ako moja ograničenost ne može  i neće  izvan svog unutrašnjeg vidokruga. Drugi krug  bi išao ka sveopštem razumijevanju svijeta i čovjeka.Odakle dišemo laganije, jer smo zapravo udahnuli mnogo u potrebi da zagrlimo čitav svijet kao prijateljsko mjesto, jednako i one otkinute od saosjećanja jer je njima zapravo  to grljenje  najpotrebnije.

Leave a Comment

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s