Da li smo ikad i za šta spremni?

  Naš nedostatak hrabrosti je  najglasniji u nemogućnosti da kaže sebi šta hoće. I šta neće. Rekla sam da nisam spremna da bi zaboravio da si me čuo, da me ostaviš na miru, da moje riječi ponese vjetar  kao umrlo lišće neke daleke jeseni. Nemoj me pitati o spremnosti, ne idemo u bitku,  to samo […]

Read More

Da li vrijeme išta iscjeljuje

Kakvo je ovo pitanje?! Suvišno. Ispričano, dorečeno, nikad završeno i svima nam se mota po glavama. Ja, zapravo, generalizujem zato što mi iz dana u dan sazrijeva misao koliko smo svi isti a opet tako osobeni u našim bolima, radostima u svemu onom sto jesmo i što nijesmo, što bi smo htjeli i voljeli biti. […]

Read More

O talentu i njegovim zbunjenostima

Svakodnevni razgovori su fakat riznica vrtložnih  pokretanja u čovjeku, promišljanja o svemu onom što postoji duboko unutar nas. Onog što misli, pleše, boli, igra, sanja, preliva se u potrebi da se iživi. Onakvo kakvo je. Ovaj tekst pišem podstaknuta razgovorom sa drugaricom o zapravo biblijskoj priči o tri čovjeka,  koje su  služeći kod svog gospodara […]

Read More

Novim harmonijama

Jutro je probudilo san o dalekom o bliskom pokušaju da preskočim staze neophodnosti otpore moja misao preobražava toplo u hladno daleke zlatne siluete nekih dana koji se nikad nisu desili i u magli naziranja bivaju jedva postojeći ali žive u jednostavnosti svoje snage perfektnosti oblika kao grčki bogovi na Olimpu vatra i ništa ne moram […]

Read More

Probaj da brojiš zvijezde

Jesam li ti ispričala da su mi jednom kad je mjesec bio okrugao i žut, a more divlje i nemirno, talasi šapnuli, onako crni i slobodni, ne misli, misao umara dane, časove i trenutke. Gledaš u nešto što neće doći, neće, jer ga ne želiš, nije to drvo gdje ćeš napraviti predah na svom putu. […]

Read More

One snažne ruke

Snaga čovjeka živi u njegovim venama, u sjećanjima, prevazilaženjima, zaboravljanjima, koliko se puta izdigao iz mulja, otrgao snažnim rukama koje su ga vukle dolje, shvativši da ga ne vuče ka dnu ničija snaga nego slabost, jake ruke će gurati samo ka visinama, jer one i kad ne žive visoko znaju da visoko postoji, u dosluhu […]

Read More

Glasnije od riječi…

Ništa nije nestalo u tišinama koje su dolazile, iako su se u njihovu beskonačnost utapali neki nejasni obrisi nezaborava, komadići sjenki i raspuknuta ogledala… Tišine… glasnije od riječi, zvukova i šumova, bile su poruke svih naših smiraja i nemira… Tamo su utopljeni svi zagrljaji koji se nikada nisu desili, zavučeni po stjenovitim raspuklinama našeg naučenog […]

Read More